O fanzinima i fanzinskoj subkulturi u Hrvatskoj

fanizini1Rijedak pregled razvoja fanzinske scene u Hrvatskoj od devedesetih do početka dvijetisućitih pruža diplomski rad Petra Odaka iz 2013. godine, izrađen u sklopu Studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Baziran većinom na analizi fanzina toga doba i intervjuima vođenim s autoricama/autorima fanzina te protagonistkinjama/protagonistima fanzinske scene u Hrvatskoj, Odak u svojem radu nije imao pretenzije dati neki teorijski okvir analize fenomena subkulture, nego pružiti uvid u principe funkcioniranja fanzinske scene u devedesetima u Hrvatskoj i sumirati najvažnije teme koje su fanzini obuhvaćali.

Da radovi na temu fanzina i analize fanzinske subkulture u Hrvatskoj uopće ne postoje, svjedoči već kratki uvid u popis literature prema kojem je diplomski rad rađen. Autor i sam u uvodu naglašava da je fenomen fanzina dotaknut jedino u knjizi Benjamina Perasovića Urbana plemena: sociologija subkultura u Hrvatskoji to na jedva osam stranica, u dijelu knjige koji se bavi subkulturama u Hrvatskoj, a da od strane literature, koja je tu nešto raznolikija, prilikom izrade diplomskog nije imao nikakve koristi.

Iako su se na našim prostorima prvi fanzini pojavili sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, autor je svoj rad svjesno usmjerio na devedesete, kada, prema informacijama koje je prikupio, nastaje pravi fanzinski boom. Razlozi zašto je to razdoblje pogodovalo cvjetanju fanzina leže u tehničkim i materijalnim preduvjetima i dostupnosti fotokopirnih aparata, komunikacijskoj infrastrukturi underground scene toga vremena te razvoju profesionalnih časopisa (Nomad, Heroina Nova i Arkzin) koji su pratili i podržavali fanzinsku scenu.

Trendovi u razvoju fanzina

Autor u svom radu identificira dva trenda u razvoju fanzina te ih uvjetno dijeli u dva do tri ideal tipa: anarho/punk fanzini, koji su bili najzastupljeniji u prvoj polovici i sredini devedesetih godina prošlog stoljeća te osobni fanzini, koji su se pojavili sredinom devedesetih kao alternativa tadašnjoj „dominantnoj anarho/punk fanzinskoj matrici“ a na prijelazu tisućljeća se prometnuli u tzv. emo ili teenzine.

Dok su anarho/punk fanzini izrastali uglavnom iz punk/hardcore glazbene scene i bili snažno vezani uz lokalnu glazbenu scenu, dotičući političke teme te antikapitalističke i anarhističke ideje i prakse, osobni su fanzini bili sadržajno sastavljeni vrlo dnevnički, s tekstovima o putovanjima, druženju, planinarenju i opisima dana, izleta i događaja na vrlo intiman način. Neki od čitanijih iz toga vremena su, kako navodi autor, fanzini Ivana Mučnjaka (Nova feedback, P.S Nothing, Bezimeni, 24A) koji su otvorili neke nove teme i pristupe. Postojali su tu još i art fanzini koje autor smatra posebnom skupinom jer su imali izraženiji likovni izričaj, iako ih se često koristilo kao sinonime za emo ili osobni fanzin te još rjeđi strip fanzini.

Dvijetisućite pojavili su se i tzv. emo fanzini. Njihovu genezu autor ne može točno odrediti, međutim, ističe da se klice takvih fanzina nalaze podjednako u punk fanzinima devedesetih kao i u osobnim fanzinimakoji su se pojavili kasnije. Tematski i žanrovski teže ih je odrediti od, primjerice, punk fanzina, no jedina forma koja se redovito pojavljivala u njima bile su tzv. liste (liste ljetnih hitova, lista poželjnih muškaraca, lista novogodišnjih odluka i slično).

Iako sadržajno različiti, svi su fanzini manje više sadržavali sličnu formu i teško je unatoč svim specifičnostima svakog od tipova podvući jasnu crtu razgraničenja, napominje autor. Red intervjua s bendovima, izvještaji s koncerta, kolumne, malo političkih tema, recenzije, tekstovi o drugim fanzinima, stripovi, vegetarijanski recepti, flajeri (reklame za druge fanzine), forma je koju su u većoj ili manjoj mjeri svi fanzini slijedili. Autor stoga naglašava da su granice među fanzinima jako fluidne te da je primjerenije govoriti o nekom kontinuitetu u fanzinskoj subkulturi nego smještati pojedini tip fanzina u specifični vremenski okvir unutar kojeg se pojedini tip javljao.

Feminističke teme i estetika fanzina

Što se tiče zastupljenosti feminističkih tema, autor ističe da su se one pojavljivale u fanzinima sporadično. Dok je u punk fanzinima feminizam kao tema i bio donekle zastupljen (fanzin You and Me koji je propitivao teme vezane uz anarhizam i seksualnost, drugi broj fanzina Spleen Sanje Tropp, tekst „riot grrrls“ Zrinke Šimić u F4kturi i slično), a u osobnim i emo fanzinima tek usputno, tek je dvijetisućite s pojavom anarhofeminističkog fanzina Femzine, ta tema bila sustavnije prisutna. Tekstovi o LGBT aktivizmu bili su pak još manje zastupljeni.

Kad je riječ o vizualnoj estetici fanzina, autor naglašava DIY (do it yourself) princip izrade i cut’n’paste tehniku koju su slijedili i punk i osobni fanzini. Iako se dvijetisućitih s prelaskom na računalni dizajn vizualni šarm fanzina izgubio, i dalje je ključnim ostalo načelo uradi sam/a i činjenica da se radi o vlastitom mediju kreiranom prema vlastitom ukusu.

Na pitanje zašto fanzine više nitko ne radi, ili barem ne u mjeri u kojoj su prije bili zastupljeni (trenutno su aktivna u Hrvatskoj četiri fanzina), autor ključnim navodi pojavu interneta koji je zbog brzog protoka informacija i pristupačnosti fanzin učinio suvišnim. Ono što je nekad pružala fanzinska supkultura – stvaranje neformalne mreže poznanstava i širenje jedne specifične vrste interesa i afiniteta – teško da na jednak način mogu nadoknaditi društvene mreže, zaključuje autor.

 

Rad u cijelosti možete pročitati OVDJE