Crni flomaster

Već par godina u Novom Marofu djeluje incijativa Crni flomaster. Objavljujemo razgovor s njima je su upravo ovakve incijative vjerojatno jedna od najboljih stvari koje nastaju unutar onoga što nazivamo “scena” i shvaćamo već na neki svoj način.

O sceni, fanzinima, d.i.y. etici i svemu ostale govore Loren (L) i Velimir (V). Intervju je originalno rađen za In medias res broj 22 pa se kao fanzinski intervju posve uklapa u koncept stranice… Pitanja postavljao Marko.

Što je uopće Crni flomaster, odakle ideja za cijelu stvar i zašto baš to ime?

L: Idemo od početka. Prije skoro godinu dana depresija na toj tako zvanoj ”sceni” (pogotovo u Marofu) postala je preteška, da nažalost! Nije da je prije bilo ne znam kak dobro, ali znalo je biti tu i tam nečeg di smo mogli progovoriti koju riječ sa svojim voljenima, prijateljima/cama, ne/istomišljenicima i ostalom bagrom :) Pa smo se tak okupili jedan dan i popričali malo o svemu, a ponajviše o predstavi koju smo jako hteli napraviti. Radilo se o crvenkapici ali na jedan naš poseban način, bila je to naša vizija crvenkapice u tom trenutku… Svi su bili pomalo skeptični u početku, ali nakon nekoliko ideja i prijedloga krenulo je opušteno i tak da smo uspjeli sve iz organizirati i prošlo je više nego očekivano … Mi smo bili pre zadovoljni jer su nas svi dobro prihvatili, tj. našu amatersku glumu i bilo nam je fascinantno koliki broj ljudi se odazval, predstava je bila free i došlo je stvarno hrpa ljudi, ali najbolje od svega je bilo to da su ti ljudi došli s ciljem da pogledaju predstavu, a ne da im to bude još jedan razlog za popiti čašicu previše, jer nakon predstave malo smo popričali o njoj i svi su otišli doma … E nakon toga počela su malo ozbiljnija razmišljanja da se kod nas nekaj pokrene i da se nekaj događa, pa smo tak odlučili napraviti autonomnu inicijativu pod nazivom Crni flomaster…

Zakaj baš inicijativu, a ne udrugu?

Jednostavno zato jer smo uvjereni da za ono kaj mislimo raditi ne treba imati neke ozbiljne formalnosti koje bi bile tak i tak samo na papiru. A i novac koji bi ako i ako bi uopće eventualno trebal za neke projekte bil bi minimalan, prikupljen na način donacija a ne od grada ili sponzorstva kak to obično i biva kod nas. Samo jednostavnost! A ime, to dolazi od anegdote kad je Maji pal flomaster u wc i tu je počelo, ako si malo drugačiji društvu zovu te ”crna ovca” a pošto smo skoro svi mi završili neke škole/fakseve na bazi umjetnosti, onda je cf bilo baš prigodno,drugačija strana kulture i umjetnosti :)

V: evo kolega je objasnil sve oko imena i same ideje pošto ja nisam bil jedan od idejnih začetnika ove inicijative nego sam se uključil naknadno kad je sve već zapravo krenulo… a razlog zbog kojeg sam se priklučil je najvećim dijelom ova već spomenuta autonomnost (naravno i želja da se radi nekaj pozitivnoga i nekaj kaj me zanima), naime mislim da je to jedini ispravan način kad je u pitanju nekaj takvog jer cilj te neke underground scene i pokreta bi trebal biti, a i uvijek je bil da i ostane underground, tj. da ne zavisi od raznoraznih sponzora, udruga, gradova ili kaj ja znam čega… to je bar neka moja vizija… kad sam čul da ekipa planira tak raditi i da se sve svodi na neki uradi sam princip rada odmah sam znal – to je to…

Organizirali ste nekoliko vegan ručkova pa onda i DIY Manifesto, festival koji je neodoljivo podsjećao na atmosferu devedesetih, kad su ljudi često znali potegnuti do drugih gradova na koncerte… Kako vam se čini da sve to što radite utječe na lokalnu situaciju? Kako reagira punk scena, a kako ostali ljudi koji žive u Marofu?

L: Do sad smo imali samo par projekata od vegan ručkovi(koji se rade jedanput mj. Za sad), projekcija dokumentarnih filmova, radionicu diy uveza za knjige i sve ostalo kaj se lista, buvljak, predstava (ako ju stavimo ko nulti projekt) te do mini festivala Diy Manifesto. Iskreno, ljudi prihvate svaki događaj koji se dešava kod nas, mislim da je i njima pustih planova i obećanja dosta. Punk scena kod nas i u okolici svela se na manje od minimalnog, riječ je o pojedincima (naravno govorim o aktivnim ljudima) tak da svaki događaj koji bude to mi je najzanimljivije posjeti ekipa koja ne brije na punk, već nekaj sasvim drugo… I upravo ti ljudi koji nisu u tom nekom punk điru, voljni su najviše nam pomoći i podržati upravo zato jer shvaćaju trenutnu situaciju na sceni kod nas, bila ona punk ili ne… Zanimljivo je i to da dosta starijih ljudi dosta dobro prihvaća pojedine projekte, padne tu i tam koja ”to su oni koji se bore protiv vjetrenjača” ali uglavnom samo pozitivno ili kak bi rekli ”nek se mladi zabavljaju” nije da prevladava onaj najgori primitivizam, ako me kužiš?!

V: Kaj se tiče Diy Manifesta, meni osobno, a siguran sam i svima nama ostalima koji smo imali prste u ovome, je ovo bilo super iskustvo jer smo ovak nekaj zapravo prvi put radili, a opet na svoj neki način bez ičije pomoći „izvana“ (jedina stvar koju smo dobili od grada su bili mikseta i zvučnici), nekaj para smo imali od prijašnjih donacija sa vegan ručkova, nekaj iz vlastitog džepa… također ovom prilikom treba zahvaliti i cijeloj ekipi koja je pomagala na razne načine od čišćenja prostora (jer je polovica bila u prilično kaotičnom stanju), pa do glumljenja redara, pomoći na šanku, nabavi/posuđivanju opreme i svemu ostalom.. ja osobno sam bil skroz iznenađeni kolko se ljudi pridružilo i pomoglo.. sad ovo da je sve podsjećalo na 90te, nisi prvi koji to kaže, puno ljudi je to primjetilo i meni je neopisivo drago zbog toga pošto sam i ja nostalgičan za tim vremenima i mnogi me optužuju da živim u prošlosti i sl., iako prije nismo uopće nekaj posebno o tome razmišljali… reakcije na sam kocert, ali i na sve ove ostale spomenute događaje su bile pozitivne, samo mislim da fali još samo onaj okidač da se malo ljudi trgnu i još uključe i sudjeluju u tim raspravama, projekcijama i ostalom… primjer ovo kad ste vi imali predavanje i pitali dal neko ima kakvo pitanje svi su šutjeli, mada sam svjestan da smo mi možda trebali biti taj okidač i potaknuti neku raspravu, ali jebiga, na greškama se uči, nadamo se da bude došlo i to s vremenom…

Sad kaj to znači za lokalnu situaciju se vidi i iz ovoga gore kolko se ljudi pridružilo i podržalo, znači da im je stalo do toga da se nekaj dešava, da imaju kam otići navečer, pogledati koncert, pojesti nekaj pa na kraju i dobro se zabaviti.. a ne da moraju svaki vikend u Zagreb ili nekamo dalje zbog toga jer se apsolutno ništ ne dešava u blizini.. od ostalih ljudi koji žive tamo, neznam pošto ja nisam iz Marofa, ali još nismo doživili nikakve posebne neugodnosti, čak i starija ekipa ili mlađa koja nema nikakve veze sa nekim underground pokretom dođe pogledati i reakcije su kolko sam ja primjetil pozitivne…

Koliko je uopće komplicirano ili jednostavno organizirati nešto u Marofu? Da li bi rekli da život u manjem gradu ima više prednosti ili nedostataka u tom smislu?

L: Pa ono, prednosti su možda te,mali gradić svako svakog pozna, ne gleda te s nekom sumnjom u očima pa to sve lakše prolazi… Kaj se tiče organiziranja ako imaš prostor i ideju mislim da ti niko ne može biti ravan, pa makar se radilo i o individui… Pošto mi imamo prostor, mislim nemamo, al ga dijelimo s ostalima koji baš i nisu toliko zainteresirani za to, onda je lako, e a kad ga ne bi imali, onda vjerujem da bi pod hitno osmislili neku suradnju s nekim ko nam može ustupiti prostor za eventualni projekt i zamišljeno, jer da sve sad padne u vodu mislim da ne bi imalo nekog velikog smisla.

V: u Marofu je za sad okej, mislim postoji taj prostor i iako nije do kraja uređen i posložen kak je to bilo zamišljeno može se iskoristiti i ima dosta ljudi tu koje to sve zanima… unatoč tome ja mislim da je puno kompliciranije u malim mjestima… naravno da je prednost kaj se svi znamo pa već znaš kaj moreš od koga očekivati, ali to je to, više prednosti nema.. sjećam se prije nekih 10 godina kad je jedan poznanik organizirao 2 koncerta u Tuhovcu (malo mjesto iz kojeg sam ja), cijelo selo i okolica je znalo za to i još dan-danas znaju prepričavati kakvi su to sumnjivi likovi bili tamo, kakva je to bila muzika, drogeraši, ovo-ono, tak da je na ta dva pokušaja i ostalo, mada je bilo želje za još, ali čovjek i izgubi volju i sve ako te stalno neko krivo gleda i sl… također najveći problem u manjim mjestima je prostor, možeš biti sretan ako dobiješ društveni dom za takvog nekaj, a i to je dosta teško ako iza tebe ne stoji neka udruga ili grad ili kaj već… isto je bitan i broj ljudi koji su zainteresirani za takvog nekaj, a to je u malim mjestima uvijek problem…

Odlučili ste se za d.i.y. način organiziranja, mislite li da je taj duh nestao u jednom trenutku ili je ipak cijela stvar opet oživjela nakon razdoblja “profesionalizacije”? Kako vam se uopće čini ta d.i.y. scena danas kod nas?

L: Ja osobno baš i ne mogu puno toga reći o tome kak je bilo prije, jer sam dosta mlad a i u te neke vode sam ušel dosta kasno, mislim bilo je to prije 10 godina, al onda sam mislil da pank scena je održiva samo kad nas je gomila pijanih i na pameti ti je samo lokat i lokat, da je to kak ti to hehe.. Dok danas ipak malo drugačije razmišljam i nije da sam izostavil pijaču skroz, nego sam sve to malo povezal. Radim na nečem, zanima me nekaj i pokušavam to održati a sad ako se zalomi, jebi ga, znaš kak je, sa svakim po riječ i ode malo predaleko :) A oko te diy scene kod nas, ne znam, mislim da ljudi koji su nekad bili aktivni a danas nisu, promijenilo ih vrijeme ili su ostarili pa im se nije dalo zajebavat više oko toga, a možda baš to, da se to u jednom trenutku sve počelo lagano gasiti i nije više bilo toliko interesa oko toga, makar kapa dole za one koji i dan danas imaju svoj stav i drži ga to da ima uopće stav. Makar sav taj diy pokret, on je uvijek tu negde oko nas, kod nekog manje kod nekog više, a ni ne treba biti usko vezano uz punk i samu scenu, bitno da se ti sam odlučiš na takav princip rada, znaš ono ”zakaj da platim kad si mogu napraviti sam” :)

V: velik dio tog duha je , ajde ne baš sasvim nestao, ajmo reći ishlapio s vremenom, to je sigurno.. em dolazi do kao nekih smjena generacija, em svemu tome pridonosi ogroman napredak i razvijanje tehnologije i samog društva i tak jedno s drugim… također mislim da tome  pridonose i različite registrirane udruge sponzorirane od gradova, i sl. koje su sad sasvim normalna pojava u toj nekoj underground kulturi, a kaj nije bil baš slučaj prije… uvijek je sve bilo pokretano i organizirano ili od strane pojedinaca ili nekih autonomnih grupa, samim tim je bila i veća potreba za snalaženje po tim diy principima i za tim da stvarno nekaj i sam napraviš.. sad ispada da ja imam nekaj protiv udruga, ali ne nemam, nego samo nije mi to to, a nekak mi se čini da i puno drugih ljudi vidi i shvaća to i iskreno se nadam da ubuduće bude sve više ovakvih inicijativa kakva je naša… ovo kaj veliš „profesionalizacija“ stvarno je istina, više si bendovi ne planiraju sami turneje već za to imaju booking agencije, evo mi smo dobili ponudu od jednog benda, zapravo od „agencije“ da sviraju u Novom Marofu za 300 eura, znači samo jedan bend koji je na turneji i odsvirat će cca 20ak koncerata u 20 dana i na svakom ubere 300 eura.. mislim nije loše, ali to mi već malo prelazi izvan ovih diy okvira i love za putne troškove.. neznam možda sam u krivu pošto neznam kolko košta turneja i to, ali znam da je nemoguće skupiti tolko novca u Marofu i još k tome u sredini tjedna.. to je baš tip koncerata za ove udruge, a mi se budemo bavili ovim pravim pank feštama, hehe…

Evo, odgovarate na pitanja za fanzin (misli se na In medias res #22, za koji je originalno rađen ovaj intervju, op. ur.) pa me zanima govorimo li ovdje o nekoj arhaičnoj formi komunikacije zbog novih tehnologija ili je internet ipak “dao svoje” jer je s jedne strane omogućio pristup gomili informacija, ali je istovremeno “zagušio” komunikaciju gomilom smeća pa se opet otvorio prostor za objavljivanje fanzina? Mislim, ovaj broj fanzina će sigurno završiti i na internetu, ali opet se postavlja pitanje, gdje su nestali fanzini? Nisu prešli na internet, znači nešto drugo ih je progutalo…

L: Da, mislim da veza između fanzina i interneta u pravom smislu riječi ne postoji, ti znaš kak je to pisati fanzin i kak je to prije bilo i do kud taj komad papira može zapravo dogurati. Mislim da si se i zato odlučil napisati zin i izdati ga na papiru, a ne na netu. Makar opet kad pogledam svi nekaj pričaju kak je to super kad ga primiš u ruku, pa listaš, pa kopiraš i šalješ dalje, je istina, al možda i ima u onome nekaj, da čovjek uvijek hoće više, hoće biti prvi, pa tak i danas u doba interneta, brze objave i komunikacije neko izda zin i uopće ne razmišlja objaviti ga u papirnatoj verziji nego drito na net s njim, naravno jer mu je dostupnost puno veća. Da li je internet dal svoje, mislim da ne, i teško da bude uskoro, ovdje je riječ ipak o ljudima koji još uvijek vole miris papira…

V: pa evo i ovaj intervju za fanzin radimo prek mejla, znači internet… sto put već rečeno i sto put raspravljano – internet naravno ima i dobrih strana, ali isto tak i loših i po meni kriv je za odumiranje jednog dobrog dijela priče oko cijele te scene (davno već nema onoga vremena kad je svaki treći čovjek na „sceni“ pisal neki svoj fanzin)… kud su nestali fanzini?

Mislim da su se izgubili negdje putem pri pokušaju prelaska sa papira na mrežu… danas ima nekoliko dobrih zine arhiva na netu i svega par (dali bi se izbrojati na prste jedne ruke) donekle dobrih web-zinova… evo ja radim i web-zine (tj. pokušaval sam jedno vrijeme, sad ga još kolko-tolko održavam na životu, tek da se ne ugasi skroz, al nije to to..) i od nedavno i papirnati fanzin pa znam koja je razlika… da, na internetu dopire do više ljudi i možeš postati svježe materijale, ali nema do toga dok ti držiš papirnati zin u ruci kao dokaz sveg truda i volje koju si uložil. Sad kad pogledam unazad, čini mi se da je i punk scena nekako u jednom razdoblju prestala biti društveno angažirana, nestalo je nabrijanosti, kao da je muzika, imidž i brijanje bez nekog stava postalo normalno? Možda mi se to samo čini, ali kakav je vaš stav o tome?

L: Pa mislim da ti se ne čini, nego i je tak. Opet nažalost! Baš sam u intervjuu za Mentalnu Smrt pisal da mi nije jasno kak neko može shvaćati punk briju, samo ko furku koja i nije tak popularna više (barem kod nas) ko recimo zadnjih 5 godina a možda i više, a da nema nikakve angažiranosti u svemu tome nego mu je to sve baš kak veliš brija.. Možda je njima samo bitno da su drukčiji od drugih i da je to dosta, e pa nije stari moji, nije! Mi smo uvijek govorili da se bude naš program zasnival na edukativno-zabavnom programu, znači koncerti na zadnjem mjestu, em jer svi dolaze na njih samo zbog zabave i nekih pojedinih bendova kojima ni ne znaju stavove i razmišljanja, al bitno da njima to super zvuči, em zbog toga jer nam se to baš i ne da tj. mislimo da s malim stvarima možemo napraviti puno više nego s velikim :)

Tak da radionice, razgovori, druženja (ali ponekad i bez alkohola) izložbe, samo-izražavanje, performansi, predavanja, projekcije i po koje izdavaštvo takve male stvari nas više vesela, nego recimo koncerti.. Zakaj sam napisal druženja, ali bez alkohola? Pa upravo zato jer kad ih je pol pijano ne možeš radit/komunicirati s njima i to je bez veze. Baš neki dan pričal s frendicom koja studira u Rijeci (a di drugde) o jednoj izložbi koju bi odradili u prostoru, pa mi veli ”ali Loren čemu to, kad budem ja postavila radove i ljudi koji budu došli, pogledali ju i isto tak otišli?” i u pravu je, pa smo se dogovorili ovak :) – da nakon otvorenja izložbe uz neku laganu hranu, kad svi pogledaju ono kaj ih interesira, sjednemo za stol i počnemo raspravu od postavljenog pitanja ”zakaj je uopće danas tu izložba?” do ”i kad bude sljedeća?” i da svako ima mogućnost pitati ako ga nekaj interesira i to naravno bez supstance koja ti ošamuti um :) Znam da mi se sad neki smiju jer me dobro poznaju, al jebi ga! Ovo je moje mišljene… Možda sam otišel predaleko ali da zaključimo, ko hoće skupljat punk bodove, nek samo izvoli :)

V: slažem se ovdje s kolegom, osim ovaj dio s alkoholom, hehehe… mada mislim da nije skroz nestalo te angažiranosti, samo se odnos „angažiranih“ ljudi i ovih „neangažiranih“ skroz okrenul.. nekad prije je recimo bilo 70 posto ljudi sa scene angažirano, znači radili su fanzine, bendovi su im bili više socijalno osvješteni i antisistem nastrojeni, uključivali su se u tu scenu na svakakve načine, a 30 posto je bilo ovih koji su samo brijali na to jer uvijek bude dobra fešta, pa kad završiš srednju ili faks, ošišaš irokezu, zaposiš se i više se ni ne sjećaš svoje buntovničke mladosti, a sad je sve obrnuto, znači ovi „angažirani“ su u manjini.. uzrok!? – neznam, možda opet promjene u samom društvu, načinu života…

Da ne završimo samo s kukanjem kako su „nekad stvari bile bolje“, mislim da ste uspjeli dobro izbalansirati taj odnos zabave i aktivnosti koja nije svedena na cuganje, ali i na koncerte, jer ponekad se taj underground i d.i.y. često vrti upravo oko toga. Što su neki vaši planovi za dalje, od fanzina do aktivnosti Crnog flomastera?

L: Za fanzin MS ja se iskreno nadam da bude to još potrajalo duuugo dugo i da budemo možda još koji uspjeli napravit, ne mora biti tekstualni nego možda samo s nekim crtežima/grafikama, pošto imamo dosta likovnjaka, pa da i tak nekaj izlazi. Malo nam je teško sad unapred govoriti za neke planove, jer svi su za sad površni, pošto je ekipa skroz raštrkana, pa tak čekamo za koji tj. kad se sve smiri na faksu, poslu, ljudi uzmu godišnji, da se okupimo i popričamo malo konkretnije kaj kad i gdje dalje :) Al evo neki, od planova su nam izdati svoju diy mini kuharicu koju bi dijelili na vegan ručkovima, pa izložba Ane Sabolić o kojoj sam pričal gore, predstava ako stignemo (a nadam se da oćemo), pa onda smo pričali o nekoj suradnji sa Varaždinskim community gardenom ”Gredica” o predavanjima i radionicama vezano uz permakulturu i vrtlarstvo općenito i tak! :) Kod nas više prolazi princip, neko dođe s idejom, sjednemo za stol i čavrljamo do realizacije. A ideja, hvala panku, ima! 😉

V: hehe, tak smo ko oni stari ljudi kad pričaju: „ah nikad više nebude kak je bilo za vrijeme Tita“, hehe… ma dobro je i sad, uglavnom nam je onak kak si sami napravimo pa ako neko hoće promjene nek se aktivira, ne!? Sad za fanzin, ja sam siguran da bude potrajalo još mada postoji mogućnost da se jedan od autora preseli u Sloveniju, ali ono nismo ni sad iz istog mjesta pa sve dobro funkcionira. Meki plan nam je da sljedeći broj izađe sad nakon ljeta poslje svih ovih festivala i svega, mada si ne postavljamo nikakve rokove, evo između prva dva je razmak bil godinu dana.. možda da ubacimo još malo više nemuzičkih sadržaja pa ako neko poželi nekaj napisati slobodno nek se javi.. već imamo neke materjale, čekamo odgovore na neki intervju i tak to.. sve u svemu zagrijani smo dosta za sve, kak i za fanzin tak i za ovo oko Crnog Flomastera pa puni volje krećemo dalje u nove pobjede 😉

Na kraju još samo fala tebi za prostor u fanzinu (baš mi je drago da IMR ide dalje) i podršci, sretno u daljnjem radu i aktivnostima…