bum_devedesetih

Fanzinski bum devedesetih

Tijekom devedesetih godina fanzini su bili ključno sredstvo komunikacije na supkulturnoj sceni

Danas se mediji čine dostupnijima nego inače, interaktivnost, komentiranje, sve je to dio medijskog spektakla i način privlačenja čitatelja, a tehnološki razvoj je stvorio na stotine načina koji nam omogućavaju stvaranje vlastitog medijskog prostora ili barem prostor za pisanje.

Pa ipak, sve to je novo, ali i prilično određeno svojom formom, tehničkim mogućnostima i vezano uglavnom uz Internet. U vrijeme kada Interneta nije bilo ili kada je bio “mlad”, nazovimo to tako, postojao je cijeli jedan medijski svijet nezavisne kulture, baziran na d.i.y. (uradi sam) principima, nepisanim etičkim pravilima, a predstavljalo je glavni izvor informacija, komunikacije, prostor diskusije i razvoja raznih (supkulturnih) scena pa onda i onoga što danas zovemo nezavisnom kulturom. Naravno, riječ je o fanzinima.

Iako je ovaj uvod možda zvučao dramatično i poput kakvog uvoda u povijesnu priču, odmah na početku moram naglasiti da fanzini i danas postoje, unatoč ili paralelno uz Internet, a ovdje ćemo se osvrnuti unatrag i pokušati prikazati fanzinsku scenu tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do prvih godina dvadesetprvog stoljeća, kada broj objavljivanih fanzina pada, a neke nove forme preuzimaju tu ulogu.


Od šapirografa preko kopirke do tiska

Prvi fanzini se na ovim područjima, ili barem ono što možemo nazvati prvim fanzinima na koje se vezuje scena o kojoj će ovdje biti riječi, pojavljuju već krajem sedamdesetih godina. Iako je to bio tek pokušaj pokretanja vlastitog glasila koje je tada bilo usmjereno na punki novi val, pokazalo se da nije niti vrijeme, niti mjesto za takve poduhvate, barem ne na način da takvo što zaživi jako široko. Naime, društvena i politička klima je bila takva da samostalno umnožavanje bilo kakve literature, pa bila ona i bezazleno glazbena, nije bilo prihvatljivo, a šapriograf (preteča fotokopirnog stroja, gotovo pa ručni tiskarski stroj) je trebalo prijaviti. Dakle, unatoč prvim pokušajima, o kojima se danas saznaje tek ponešto usmenom predajom, stvorena je tek manja mreža, gotovo potpuno skrivena. To je bio tek rani početak.

Već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, paralelno s pojavom fotokopiranja i novog političkog sustava, otvaraju se mogućnosti za samizdate. Međutim, upravo kada se čini da će se nešto ozbiljnije dogoditi, umjesto novog medijskog prostora dolazi rat.

I tu zapravo kreće naša priča… Rat i novonastale okolnosti su osim fizičkog razaranja značile društveno i kulturno razaranje. U jednom kratkom razdoblju se činilo da je sve prestalo postojati, a za scenu koja je stvarala fanzine, sretala se na festivalima i koncertima, prestala su sva događanja koja su je okupljala. No, sve to je bilo tek zatišje pred buru. S jedne strane se dogodio nagli rez uzrokovan ratom, a s druge strane je stvar u svoje ruke preuzimala nova generacija ljudi. Upravo u tome možemo pronaći neke od razloga velikog fanzinskog “buma” koji se dogodio u devedesetima.

Već 1992. i 1993. godine postaje jasno da se događa nešto zanimljivo, jer se pojavljuju novi fanzini, a oni koji su izlazili i ranije samo su nastavili sa svojim radom. Warhead, Glans Penissis, Fecal Forces, Make a Change, United Blood, In medias res, Infectious i nekolicina drugih predstavljali su pravo osvježenje. Mahom je bila riječ o fanzinima koji su pokrivali d.i.y., anarho, punk i hardcore scenu, pa onda sve to pomiješano u jednu supkulturu u različitim omjerima, ovisno o pozadini i interesu samih urednika, a kako je često bila riječ o jednoj osobi, onda je bilo lako odrediti uređivačku politiku i što očekivati od pojedinog fanzina.

U to vrijeme (a zapravo i kasnije uz neke manje promjene), većina fanzina je imala sličan sadržaj, a recept za “uspješan” fazin je bio: red razgovora s bendovima (uglavnom prijateljima i domaćim bendovima te ponekim iz drugih zemalja), prikaz scena u gradovima (pošalju prijatelji), recenzije kazeta, ploča i fanzina (CD je još uvijek bio SF), hrpa flyera, neka osobna razmišljanja o društvu, politici, sceni i ostalom, te ponekad strip. Upravo takva forma je jasno govorila o potrebama te scene i medijskoj bljuzgi koju je nudio mainstream. Iako se može činiti šturim, sadržaj je bio sastavljen iz ključnih elemenata za daljnju komunikaciju, koja se, pogađate, odvijala putem pisama. Tako je svaki razgovor s bendom imao i odgovarajuću adresu pa je bilo moguće pozvati ih da sviraju, naručiti izdanja, napraviti razgovor za svoj fanzin ili jednostavno saznati za nekoga tko radi nešto zanimljivo. Flyeri su bili tu zbog svoje osnove funkcije – oglašavanja izdanja, fanzina, festivala, a estetski su se sasvim dobro uklapali u cut&paste dizajn. Osim što su bili zgodan i neizbježan dodatak fanzinima, putovali su i pismima, pa ako ste od nekoga naručili fanzin, onda je bilo izvjesno da će uz njega doći i prava mala hrpa flyera. Svi su svima radili reklamu, uzajamno slali flyere i ostale besplatne materijale, poput newslettera… Ključna je bila komunikacija i širenje informacija o sceni, novim izdanjima. Sve je gurao entuzijazam, želja za nečim drugačijim …

Iako se uvijek govorilo o sceni, zapravo su fanzini pratili i stvarali supkulturu (pa čak i više njih), ali i nove političke poglede, jer se već u prvim danima ovog novog fenomena počela događati određena profilacija različitih fanzina pa su neki postali više “politički i angažirani”, dok su drugi bili više “muzički”, “art“, “osobni” ili “strip” fanzini. Svi ovi nazivi su pod navodnicima iz dva razloga. Prvi je taj da je riječ o gotovo “službenoj” kategorizaciji i terminologiji koja se koristila pri opisu fanzina u recenzijama. Drugi razlog je to da se malo koji fanzin mogao tako jednostavno kategorizirati, jer bi često bila riječ o kombinaciji svega toga ili nekoliko navedenih kategorija.

Uglavnom, svaki fanzin je objavljivao recenzije drugih fanzina i ako ste čitali nekoliko različitih naslova, bilo je lako saznati što je novo objavljeno i zbog ove jednostavne kategorizacije shvatiti o čemu je točno riječ, a onda i naručiti fanzin ili poslati svoj u zamjenu, što je bio omiljeni način “trgovanja”. Iako je standardna cijena bila 5 kuna za fanzin (tek toliko da se pokriju troškovi kopiranja, poštarine i par sitnih troškova oko produkcije), sve fanzine je bilo moguće dobiti u zamjenu za nešto. Uostalom, nije tu bila riječ o zaradi, ljudi su radili fanzine jer su i sami željeli čitati o onome o čemu nitko drugi ne bi pisao ili ne bi pisao na upućen i zanimljiv način. A zanimala ih je glazba, drugi fanzini, majice, zakrpe, knjige… Sve se moglo trampiti, često nije bila važna vrijednost onoga što se trampi, iako je bilo jasno da ćeš za knjigu dobiti nekoliko fanzina, a nakon što napraviš nekoliko takvih razmjena, shvatiš da si pokrenuo distribuciju jer sad imaš po nekoliko kopija fanzina, nekoliko kazeta i hrpu zakrpa pa ćeš sve to staviti na stol tijekom prvog sljedećeg koncerta ili ćeš napraviti distribucijsku listu (“distro-listu”, da budemo terminološki dosljedni) i poslati je zajedno s gomilom flyera u pismima.

Te prve godine fanzinske produkcije pokrenule su pravu lavinu fanzina i negdje polovicom devedesetih godina pa sve do kraja desetljeća traje vrhunac fanzinske scene tako da u tom razdoblju izlazi i najviše fanzina. Gotovo da nije bilo grada ili mjesta u kojem nije izlazio neki fanzin, a ako ljudi nisu radili svoje fanzine, onda su pisali za njih… U pokušaju da napravim popis fanzina koji su izlazili u tom vremenu, došao sam do broja 180, iako je vrlo vjerojatno da to nije konačan broj. Mnogi nisu doživjeli više od jednog ili dva broja, a neki su imali i desetak brojeva pa čak i više desetaka brojeva te su više ili manje redovito izlazili. Ono što se zapravo dogodilo od samih početaka, kada su fanzini šapirografirani pa do devedesetih, kada je fotokopiranje postala uobičajena stvar, dovelo je do tolikog razvoja scene da su pojedini fanzini tiskani u nakladama kojima bi pozavidjeli i mnogi izdavači knjiga, jer bi se naklade od 500 ili 1000 komada lako rasprodale.

Različiti, a opet toliko slični

No, nije naklada bila ključna za fanzine, već njihov sadržaj, koji je, unatoč svim pokušajima izlaženja iz zadanih okvira, ipak uvijek bio okrenut “sceni”, čak i onda kada je bila riječ o “osobnim” fanzinima.

Većina fanzina je, kao što je ranije rečeno, nastala kao dio punk/hardcore glazbene scene, koja je osim same glazbe tematizirala i neka društvena pitanja na jednostavan, vrlo subjektivan i iskren način. Ovdje moram naglasiti da je prilično teško govoriti o ovome s jasnim odmakom jer sam kao autor fanzina aktivno sudjelovao u svemu o čemu pišem. Pa ipak, to mi možda daje mogućnost biti kritičniji prema onome što se događalo i objavljivalo.

Dakle, većina fanzina je zadovoljavala sličnu formu, no razlike su bile očite, ne samo zbog već spomenute kategorizacije, već i zbog činjenice da su neki fanzini težili tome da ne budu toliko “muzički”. U tom pokušaju stvaranja političkog i društveno angažiranog, najviše su se provlačile ideje vegetarijanstva (i znatno manje veganstva) kao političkog i etičkog izbora, razne anarhističke ideje i prakse, osobna promišljanja društva i života, za što je posebno otvoren prostor u kolumnama, raspravljalo se o punku kao supkulturi ili kontrakulturi ili tek svakodnevnim životnim problemima. I dok su ove diskusije bile izrazito važne za samu scenu, izvan nje nisu imale neku posebnu važnost, osim možda posredno kroz kasniji angažman nekih od aktera same scene. Primjerice, moglo bi se reći da je pitanje prava životinja i vege prehrane kao etičkog izbora uvelike proizašlo iz fanzinske scene, no to samo još jednom dokazuje kako mainstream stalno preuzima i prilagođava sadržaje koji su svojstveni supkulturama ili koji se prvotno pojavljuju u njima da bi kasnije postali mainstream.

Unatoč određenoj uniformiranosti fanzinske scene, barem u onom osnovnom, površnom smislu, “osobni” fanzini su otvorili jedno novo područje. Najčešće su sadržajno bili sastavljeni vrlo dnevnički, opisivali bi pojedine dane, izlete, događaje, ali na vrlo osoban način, a s druge strane bi sadržavali i kratke priče (koje su često bile autobiografske ili bi se ispreplitale s istinitim događajima), poeziju, crteže, fotografije ili tek goli tekst. Osim razlike u sadržaju postojala je razlika i u dizajnu, pa je uglavnom (iako ne uvijek) izostajala punk ikonografija.

Međutim, ono što je bio gotovo klasičan politički aktivizam, a bilo je snažno vezano uz fanzinsku scenu su dva projekta koji ipak odlaze nešto dalje od same “scene” i unatoč tome što možda nisu imali jači društveni odjek, njihov doseg je vjerojatno bio veći od svega ostalog.

U vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije postojala nikakva komunikacija između (zapravo nikad službeno) u rat uključenih zemalja – telefonske linije nisu funkcionirale, novine nisu dolazile, a nije bilo niti Interneta… U to vrijeme razne anarhističke inicijative, tada još povezane sa supkulturama pokreću zajednički projekt pod nazivom Preko zidova nacionalizama i rata, a koji je zapravo bio fanzin, gotovo pa novina, čiji se prvi broj pojavio 1993. Pisali su tu autori iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije i Slovenije u pokušaju da probiju informacijsku blokadu i stvore komunikacijske kanale. Tiskano je 5000 kopija koje su distribuirane u svim spomenutim zemljama i to je bio prvi zajednički veći projekt. Kasniji brojevi nikad nisu ugledali svjetlo dana zbog raznih organizacijskih i financijskih problema, osim što je jedan broj objavljen u sklopu fanzina Comunitas, koji je tijekom devedesetih objavljivala grupa Zagrebački anarhističi pokret (ZAP), koji je u samom projektu sudjelovao od početka.

To nas dovodi do drugog velikog projekta, koji je možda imao više odjeka u svijetu nego kod nas. To je ujedno i početak jednog novog razdoblja, gdje je Internet polako počeo imati sve veću ulogu, a komunikacija je sve više prelazila u virtualnu sferu, zamjenjujući pisma. U prvoj polovici devedesetih ZAP pokreće svoj newsletter Zaginflatch (na engleskom), ali i njegovu domaći verziju Nećemo i ne damo. Bile su to dvije besplatne publikacije koje su govorile o politici, društvu, supkulturi, akcijama te su slane po cijelom svijetu i regiji. Ovaj projekt ne bi zahtijevao posebnu pažnju u ovom tekstu da 1999. godine NATO nije bombardirao Srbiju, a Slobodan Milošević izbacio sve strane novinare iz Srbije. Ukratko, protok informacija je bio u potpunosti blokiran, ljudi odsječeni, a gospodari rata sasvim zadovoljni situacijom koja je bila više nego odlična za novo ratno stanje. U to vrijeme Internet je bio relativno mlad, spor i skup, ali je komunikacija e-mailom sasvim dobro funkcionirala, što je odigralo ključnu ulogu u prikupljanju informacija, dojmova, misli i uopće općeg stanja u zemlji koja je bila kolektivno kažnjena zbog politike svojih vladara. Taj komunikacijski kanal koji je uspostavljen i izvještaji koji su pristizali svakodnevno su prevođeni na engleski i objavljivani u Zaginflatchu, koji je punih mjesec i pol izlazio svaki dan, a čitanost je u to vrijeme porasla i do 30.000.

Pa ipak, sve je to bilo napravljeno prvenstveno zbog prijateljstva, povezanosti “scene” i želje da se pokaže solidarnost s prijateljima koji su se našli u situaciji da ih se kažnjava za nešto protiv čega su se borili cijeli svoj život. Ta bazična solidarnost je bila važnija od svake čitanosti, baš kao i u samom početku, bilo je važno komunicirati i ljudima koji razmišljaju slično reći da nisu sami.

Umjesto zaključka

Ovaj kratak opis fanzinskescene i njenih dosega tek približno daje do znanja da je prije nešto manje od deset godina ovdje postojao cijeli jedan “podzemni” svijet medija, koji su bili drugačiji, prilično osobni, a opet jako važni za velik dio jedne generacije, koja bi bez tih komunikacijskih kanala svakako ostala uskraćena za nešto važno.

Prijateljica mi je rekla da su njoj fanzini bili važni jer je u “svojoj vukojebini” saznala da ima još puno ljudi koji su drugačiji i koji razmišljaju o istim i sličnim stvarima. I to je možda najveći “uspjeh” (ako tako to uopće možemo nazvati) fanzinske scene, koja je sama sebe stvarala, razvijala i promišljala. I na kraju, ono što nije manje važno, sve je ostalo zapisano i dobrim dijelom arhivirano.